Duhovi iz Chicaga

Nikša Modrić

Korisnički panel

Registriraj se

Obavijest

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portali su toliko posjećeni da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Hvala.

Duhovi iz Chicaga

Nikša Modrić

My motivation is this ghost I’m chasing. The ghost played in Chicago.[1]

LeBron nam ovaj citat ostavlja u razgovoru sa Sports Illustratedom, u ljeto 2016. godine. Što je prethodilo ovim riječima, već se dobro zna. Povijesni obrat protiv trojke iz Warriorsa i prvi naslov Cavsima u njihovoj NBA povijesti.

Bez brige, ovaj citat mi nije na početku teksta jer mi je sad plan plasirati neku LeBron is GOAT argumentaciju, niti ćemo ići pratiti nastavak priče sa Slim Reaperom, Hampton Fiveom, plakanjem na parkiralištu ili bilo što slično, iako su svi navedeni detalji na neki način relevantni za moju početnu tezu.

Vratimo se prvo ipak ponovno malo unatrag, a potom i u stranu. Ne znam kako se čini vama, ali otkako sam prvi puta pročitao citat iz prve rečenice, nekako mi je ostao u glavi. Osim toga što mislim da je na neki način adekvatan opis njegove karijere u cjelini, čini mi se da je LeBron upravo tim lirskim izrazom pogodio u neki generacijski filing i temu koja je (barem meni) posebno interesantna.

Vjerujem kako su mnogi koji prate NBA (i usput meni čine radost čitanja ovog teksta) uvidjeli kako se u proteklih nekoliko godina jako često spominje izraz „Legacy“. Sportski mediji (a osobito oni preko bare) strašno vole promatrati karijere umirovljenih, afirmiranih i budućih superstara kroz prizmu njihovog trajnog doprinosa onog što kolokvijalno možemo nazvati „Priča o košarci“[2].

Naravno, niz je razloga za ovu situaciju. Prvi koji možemo spomenuti vrlo je pragmatičan i ne baš lirski – a to je da 24-satni medijski ciklus jednostavno ne pruža toliko tema za diskusiju u dnevnom ritmu sportskih emisija i jednostavno su ljudi primorani po n-ti put raspravljati što će potencijalni naslov LeBronu, KD-u ili nekom trećem donijeti u njihovoj dugoročnoj perspektivi.
S druge strane, možemo primijetiti da se te rasprave ne razlikuju baš toliko od sličnih diskusija kada u ekipi nakon nekoliko pivi za vikend krene rasprava MJ ili LeBron, tko je bolji i zašto.

Baš se nedavno po kuloarima sportskih medija po ne znam koji put povukla priča o Russellu Westbrooku. Stephen A. Smith je sa standardnom elegantnošću prozvao Russa i ugrubo rekao da više nema što pričati o njemu dok ne postane šampion, jer mu je jedino to i preostalo. Drago mi je da mu Russ nije ostao dužan:

„A championship don’t change my life, I’m happy. I was a champion once I made it to the NBA. I grew up in the streets. I’m a champion. I don’t have to be an NBA champion…“[3]

Netko bi mogao tu pomalo cinično reći kako je baš i Russ ponovno potvrdio narativ o sebi kao liku koji ne mari previše za to što će drugi reći o njemu (čime nastavlja igrati danu mu ulogu) i tako dao još jedan citat koji će se moći navesti kada se priča o njegovom Legacyju. A bilo ih je stvarno odličnih, on me kao fana kupio kad je odbrusio Stephu koji ga je podbadao u Russovoj kultnoj MVP sezoni.

Što god rekli o Russu, a možda bili i cinični, ne može se poreći da čovjek nije svoj i da nije autentičan.

Uz isprike što sam si dozvolio kratku digresiju o #WhyNot čovjeku na svevremenske GOAT debate, u tim raspravama najmanje je popularna argumentacija koja zapravo služi zaustavljanju razgovora.
Vjerojatno je i najtočnija, ali ostavlja najmanje zadovoljstva u ustima svakog i glasi da se ere ne mogu uspoređivati i da naprosto moramo odustati od toga. Zašto ne volimo kada netko to kaže?

Mislim da je stvar iskonske ljudske prirode traženje i formulacija narativa. Od početaka povijesti ljudske kulture neodvojivi je dio našeg postojanja pričanje priča. To je okvir u kojem percipiramo i/ili želimo percipirati svijet oko sebe i aktere u njemu. Intrinzično nam je bliže sve što možemo uokviriti u strukturu priče.

S osobne strane postao sam dodatno svjestan ove situacije kada sam prošle godine, kao i čitav košarkaški fanbase, u manjku bilo kakve trenutne sportske aktivnosti, gledao The Last Dance. Ako već u tom trenutku nije bilo potpuno objelodanjeno kakve je mitske proporcije poprimio Michael Jordan, tada je svakome to moralo biti apsolutno i potpuno jasno. Nije mi tu mjesto da procjenjujem sam sadržaj dokumentarnog serijala, niti mi je to namjera. Ono što želim reći jest da, neovisno o tome koje je naše mišljenje o Jordanu, mi smo svi sudjelovali i kontinuirano sudjelujemo u priči o Jordanu kao liku na Olimpu povijesti sporta. U tom smislu, vratimo se na LeBronovu pjesničku sliku o tome kako svoju čitavu karijeru on „ganja duha koji je igrao u Chicagu“. Čak i ako si ne priznamo, postoji nešto neopipljivo i (da si dozvolim upotrebu izmišljene riječi) nadvremenski u vizuri čovjeka koji kroz karijeru pokušava ono što je doslovno nemoguće – uloviti duha.

Kako kažu Ghostbutersi: “I ain’t ‘fraid of no ghost.”

Narativi nas nose. Bez narativa u sportu, osim što gubimo puko zadovoljstvo konzumiranja nama napete priče, gubimo i mjerilo te instrument kontekstualizacije onoga u čemu uživamo – sportskom natjecanju.

Da odemo i izvan košarke, trenutno se u tenisu potencijalno(!) nazire kraj neprikosnovenog perioda dominacije Velike Trojke koji neminovno za sobom nosi pitanja kako će se svijet tenisa nositi s krajem tih apsurdnih skoro dvadeset godina dominacije tri izvanserijska sportaša. U kontekstu budućnosti, za tenis se ne bojim, već će se nešto novo dogoditi. Ako je išta točno, to je da se ljudi uvijek prilagode i nije nemoguće da ćemo za desetak godina pratiti neke nove Rogere, Rafaele i Novake kako love svoje duhove na zemlji Roland Garrosa ili u teniskom hramu Wimbledona. Međutim, ono što je ovaj tekući period učinilo ekstremno plodonosnim, pored izvanserijskih dosega svakog pojedinca koji čini Big Three, su upravo priče koje su se razvijale na putu do tog uspjeha. Tenis u ovom smislu spominjem kao primjer, s obzirom da je kao individualni sport kao stvoren za injektiranje narativa. To je naprosto prirodno kada imaš tri manijaka koji su međusobno odigrali stotinjak vrhunskih mečeva od kojih je jedan solidan dio u tom trenutku bio obilježen kao legacy making moment.

Ono o čemu govorim mislim da nije prispodobivo samo sportu, ali se upravo u našem obožavanju sporta može osjetiti. Pogonsko gorivo naših života su narativi. Cijelu ovu ideju bih mogao gurati dalje i pisati kvazi-intelektualne dosjetke o tome kako se obrisi naših težnji osjećaju iz doba Aleksandra Velikog i helenističke ideje o individualizmu koja definitivno preživljava i u današnjem svijetu. Ne želim biti taj lik, ali kužite što želim reći.

Uplitanje dramaturgije u naš život možemo vidjeti svugdje, dosta često i u negativnom svjetlu. O tim pojavama isto ne želim pisati, u sportu se definitivno mogu deklarirati kao veliki fan narativa.

I mene guraju narativi, sebi priželjkujem neku klasičnu underdog priču o iskupljenju čovjeka koji je od jebivjetra postao odgovorna i posvećena legenda u čemu god ću se baviti u ostatku vlastite epopeje.


[1] https://www.nbcsports.com/bayarea/warriors/lebron-chasing-ghost-played-chicago

[2] Ne mogu ne primijetiti koliko u ovom kontekstu efektnije zvuči engleski izraz koji sam namjerno izbjegao koristiti – The Story Of Basketball.

[3] https://www.slamonline.com/nba/russell-westbrook-i-was-a-champion-once-i-made-it-to-the-nba/

Nikša Modrić
Pulsmedia autor
6 članaka Više o autoru

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portal je toliko posjećen da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Ako želite u potpunosti ukloniti reklame, možete postati donator portala. Hvala.

Komentiraj