NBApuls dio troškova podmiruje prikazom reklama i donacijama. Reklame nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da na ovoj stranici onemogućite AdBlock. Hvala.

Steph – jer je jedan od nas

Nikša Modrić

Korisnički panel

Registriraj se

Obavijest

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portali su toliko posjećeni da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Hvala.

Kada čitav Internet ili barem jedan njegov novinarsko-blogerski-NBAfan sloj priča o Stephu Curryju, često znaju istaknuti kako je jedan od razloga zašto je on sjajan za košarku to što se svi koji su uzeli loptu u ruke mogu lako poistovjetiti s njim.

Meni je to uvijek bilo malo čudno iz više razloga. Ideja je da zato jer on nije gorostas blagoslovljen nadnaravnim atleticizmom da je lakše sanjati da možeš bit kao Steph. Ok dio toga je što sam ja odrastao sa zadnjim odzvanjanjima taglinea Like Mike, bez obzira na to što sam ga u live prijenosima gledao jedino kao nekoć velikog MJ-a koji sad igra kao „prastari“ lik u Wizardsima. Moguće je da je to samo amplificiralo moj pojam o Jordanu jer su komentatori i okolina koristili svaku sekundu vremena u prijenosu da istaknu kako se radi o najboljem ikad i da je ovaj veteranski izlet u Washingtonu sjena sjene najveće ikone u povijesti košarke.
Onda kad s tim hypeom gledaš sve one highlightse i ostalo (mislim da je suvišno previše se zadržavati na MJ-u jer mi u ovom kontekstu treba poslužiti tek kao uvod u daljnju misao, a mislim da gotovo bilo tko ko čita ovaj tekst ne treba refresher o Njegovom Zrakočanstvu(?) iz moje perspektive).

Uglavnom, da ne ulazimo previše u generacijski odmak i letimo u zonu milllenial-boomer novotvorenica, kada uspoređujem koliko ćeš se lako poistovjetiti s najboljim šuterom u povijesti košarke nauštrb „prosječnom“ star-playeru ne mogu se u potpunosti ufurat u tu priču. Mislim da je svatko tko je imao loptu u rukama i pokušao šutirati kao Steph može shvatiti da to poistovjećivanje stane vrlo brzo.

Moja iskustva iz faze mladosti, u onim fazama kada se nabrijavaš da pokušavaš igrati kao xy najdraži sportaš nisu me nikad odvela u smjeru da se fiksiram na profil igrača poput Stepha. Sad ili sam ja bio dosta naivan i glup dečko (s time da je ovo dosta vjerojatna opcija), ali premda sam dakako htio biti najbolji šuter na terenu uvijek (zašto i ne bi, j***no je kad si fantastičan šuter) to me ni na koji način nije priječilo da se ne nadam i maštam o tome da ću izrasti u vrlo atletičnog bijelog štrkljavca mišićavog Adonisa i nisam vidio razloga da ne mislim da ću i zakucavati.

On jedva zakucava – on je kao ja na školskom.

To je ona klasična priča, svako ljeto prije odlaska na ferije ideš na te smiješne kvartovske haklove i sebi i svima prisutnima obećaješ kako ćeš: „sigurno moć zakucat dogodine.“ Onda tamo hopšeš ko manijak i gledaš kolko ti još fali, uspoređuješ se s drugima i tražiš bilo što na kaj bi se mogao uhvatit da potpirjaš nadu da ćeš jednom doista i moć zakucat.
Nikakav dokaz u vidu toga da očito nemaš taj mišićni talent jer realno, već bi se vidjelo da ćeš to moći. Odlaziš na more i misliš: „J**e mi se, ja se bar mogu uhvatit za obruč. Gle Josipa on jedva do mrežice skoči.“

Ok znači definitivno sam bio naivan i glup dečko, ali u tome je cijela poanta. Sportske ikone oduševljavaju klince, a na koji točno način to tada nije bitno jer su dječja imaginacija i maštarija o budućnosti neograničeni. Njima ne smeta nešto tako banalno kao očigledni fizički potencijal ili činjenica da nisam nikad izrastao ni do 190 cm (što mi je i dalje žao). Niži sam i od Stepha, ali to je i zato jer Steph nije nizak lik, samo tako izgleda jer ga okružuje ekipa koja je prosječno visoka 201 cm[1].

Uostalom, zar nije malo bizarno ograničavati se u svojoj mašti u trenutku dok još ništa nije gotovo. Zašto bi malo Nidžo sam sebi govorio: „ma nema šanse da ću bit visok, bolje da ne razmišljam o tome i vježbam polaganja.“ Ako išta, koristio sam Spud Webba i njemu slične da si samo garantiram da ću sigurno moći bolje.

Dan danas nisam nikad zakucao na obruč regularne visine i ta priča je po svemu sudeći gotova…

Inner Nidžo: „A nikad ne znaš, možda se jedno ljeto bolesno nabriješ na trening i uspiješ. Znao si bit fkt blizu…“

Ali poanta stoji, sposobnost imaginacije i samozavaravanja u pred-pubertetu je neograničena – na svim razinama. Tako da dob idoliziranja ne trpi da mi netko objašnjava zašto bi u biranju profila svog idola trebao imati racionalan pristup. Taj čin u svojoj srži nije racionalan, za racionalni pristup svojim mogućnostima u koktelu s malo cinizma imam ostatak svog života, a to mi ni sad nije zabavno.

“Wow, može zabit tricu, to mogu i ja” – N.M. (11), na školskom igralištu nakon što je gađao 2/10 za tri poena.

Cijela ova priča zapravo nije napad na Stepha, ako uspijem zapravo bih htio reći nešto potpuno suprotno. Kada tako pričamo o Curryju mislim da mu zapravo puno toga odričemo. Milijuni fanova ne kupuju dresove s brojem 30 zato jer je najrealnije da bi mogli naučit ful dobro šutirat trice, nego zato jer je Steph jedan od najboljih igrača u povijesti i (barem iz moje, subjektivne perspektive) igra zabavnu i kul košarku. On je kul. To što je uvjetno rečeno nizak za pojmove NBA košarkaša (premda je to već možda upitno) i što ne može preskočiti Kia automobil tek je sporedni faktor cijele te jednadžbe. To što je igrač S-rank kategorije je glavni faktor. Klizak i nezahvalan teren je uspostavljati generalizacije u pogledu pitanja koje u osnovi glasi: „zašto je netko omiljen“, ali svakako bih se odvažio reći da činjenica da je netko sličniji onome što jesam ili mogu biti samo plus nekoj drugoj, glavnoj iznimnoj kvaliteti kojoj se divim.

Jedna od stvari kod Stepha koje mi se sviđaju.

Siguran sam da nitko toliko ne koristi toliko oštar fokus na predmetna pitanja u analizi Stephovog Legacyja i momentalnog učinka na sport košarke i širu pop kulturu. Međutim, ako nemam neku uvriježenu polazišnu točku onda ovo postaje moj dnevnik, a ne nekakva kolumna. To je inače teško maskirati pa dajte, molim Vas.

Za kraj, Steph je ikona i legenda. Uživam u njegovoj igri, pojavi i doprinosu u košarci i šire. To kaj nikad nisam mogao postati LeBron me isto tako neće spriječiti da nosim LeBronov dres ili da možda svog malog nećaka nabrijavam na LeBrona, bez obzira na to da vrlo vjerojatno neće izrasti u 206 cm visok i 106 kg težak bojni helikopter (demantiraj me Fran, nitko sretniji od mene!).

Naravno na stranu da bi trebalo biti jednako apsurdno od sebe očekivati da budeš bilo tko od navedenog dvojica, ali o tome da je za najveći uspjeh u sportu (ali i svakom drugom odjeljku ljudskog djelovanja) potrebno imati određenu dozu „glupog“, tj. neutemeljenog vjerovanja u svoje sposobnosti nekom drugom prilikom.

Za kraj, za one koji žele znati više podijelit ću kratku crticu o tome kako sam ne-znanstveno išao istraživati što znači biti kul od čega je prošlo više godina nego što želim javno priznati.

U srednjoj školi sam čini mi se jednom zalutao u Google crvotočinu i naletio na neke pokušaje znanstvenijeg ustvrđivanja značenja pojma cool (kako smooth način da si stvoriš situaciju u kojoj ne moraš svoj navod potkrijepiti izvorom, kamen temeljac Interneta – neprovjerljivi anegdotalni navod iz malo dalje prošlosti) ustvrdili su kako cool ima dva pola.

Netko ili nešto može biti pristupačno ili nepristupačno cool.

Nepristupačno kul u kontekstu ove priče možemo prispodobiti Michaelu Jordanu, odnosno nekome tko je kul zato što posjeduje ezoterične karakteristike i kvalitete koje su daleko od našeg dosega i divimo im se. Znači, klasika…

Puno smješniji primjer nečega što su javnosti pokušali podvaliti kao nepristupačno kul je Michael iz kultne serije s prijelaza milenija, La Femme Nikita, kojeg je tumačio glumac Roy Dupuis.

Neponovljivi Michael

Michael je bio misteriozan, opasan, zgodan i duboko u sebi ranjen muškarac (naravno, ako nisi duboko u duši sjeban da bi bio poželjan muškarac, onda sve radiš krivo).

Žene ga žele, muškarci žele biti poput njega“ je bio navod u nekom broju TV magazina ili kako se to već zvalo. Meni je što se tiče Michaela to uvijek bilo potpuno apsurdno, jedino zbog čega sam na njega bio ljubomoran je što se iz meni neobjašnjivih razloga na njega pale žene poput Nikite.

Neponovljiva Peta Wilson

Drugi pol te ideje je znači, pristupačno kul. Kada se divimo, cijenimo, uživamo i težimo nečemu/nekome tko nam je odličan zbog stvari koje su nam bliske. To bi u našem slučaju bio Steph. Nije previsok, uvijek je nasmiješen i srdačan, a čak i kada je kurčevit nekako je totalno simpatičan i podnošljiv.

A simpatičan je ajde.

Puno smješniji primjer za sve ovo isto je Seth Rogen. Seth je gojazan, vrlo duhovit sa smislom za humor koji izvire iz zajedničke perspektive ljudi koji nisu nad-ljudi. Seth Rogen je ono što je Brad Pitt u kategoriji Adonisa, ali u klasi „lika kojeg znaš i koji bi mogao biti“. Na ovu vrstu coolnessa nisi ljubomoran, ovaj polaritet je inherentno tvoj/naš. Rogen je lik s kojim ideš na pivo ili s kojima si okružen dok piješ pivo. Ima tako i lik na haklu koji ne može fulat tricu.

Vidite kako sve ima smisla, čak da na trenutak zaboraviš da svako od ljudi o kojima smo pričali su napravili u svojim karijerama uspjehe koji nisu baš jednostavni za replicirati.

Da, Michael isto. Bario je Nikitu pred kamerama. To nije napravio ni Jordan. Barem ga ja nisam vidio.


[1] Prosječna visina NBA košarkaša prema Google.com

Nikša Modrić
Pulsmedia autor
3 članaka Više o autoru

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portal je toliko posjećen da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Ako želite u potpunosti ukloniti reklame, možete postati donator portala. Hvala.

Komentiraj

2 komentara

  1. Peeshaka Prikaži

    Steph je zabavan jer je zabavno gledati osobu kako s centra puca i, ovo je bitno, pogađa trice. Malo je reći da je revolucionirao kako se igra košarka. Pokazao je ono što svi znamo odavno, 3 je veće od 2, i to je jedino bitno. Timovi danas uzimaju dobre šutere koji mogu ubacit po 3-4 trice po utakmici jer to je ono što im treba da pobijede utakmicu. Steph je to pokazao od početka svoje karijere. Hvala Stephu što sada gledamo superstarove kako lansiraju 10-15 trica po utakmici jer je to kul. Svi možemo biti kao Steph, možda ne visoki kao on ali možemo naučiti šutirati kao on i to je ljepota svega vezano za Stepha.



    2

    1
  2. NBA Kosarkas Luka Softić Prikaži

    Zapravo je zaključak da je Steph kul jer je najbolji šuter. A Michael (iz Nikite, ne Jordan), je kul jer je najbolji u barenju Nikite, barem koliko je javnost svjesna. Fora



    2

    0