Ususret All-Star vikendu (2.dio) – Natjecanje u zakucavanjima

Bruno Banić

Korisnički panel

Registriraj se

Obavijest

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portali su toliko posjećeni da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Hvala.

Ususret All-Star vikendu (2.dio) – Natjecanje u zakucavanjima

Bruno Banić

Kultni “let” Michaela Jordana s linije slobodnog bacanja.

Zakucavanje je u košarci oduvijek jedan od vrhunaca atraktivnosti, pokazivanja moći i vrlo često okidač za podizanje atmosfere na svim košarkaškim terenima, uključujući i one vanjske gdje se ‘samo’ basketa. Danas u NBA ligi gotovo svi igrači mogu zakucati. No, izvesti akrobaciju u zraku i pritom uspješno zakucati loptu kroz obruč je zapravo vrsta umjetnosti. Natjecanje u zakucavanjima je događaj na kojem umjetnici zakucavanja imaju priliku publiku zadiviti novim i do sada neviđenim akrobacijama. Često je natjecanje u zakucavanjima na All-Star vikendu bilo osporavano jer su najbolji igrači lige (pritom i vrhunski zakucavači) odbijali nastupati zbog rizika od ozljeda. Tako se i ove godine natječu igrači koji nemaju velike uloge u svojim momčadima. Anfernee Simons, Casius Stanley i Obi Toppin zabijaju u prosjeku 15 poena po utakmici (svi zajedno!!), no možda nas baš zbog toga očekuje spektakularan okršaj obzirom da mogu malo više riskirati od drugih ‘bitnijih’ igrača momčadi.

U drugom nastavku našeg serijala „Ususret All-Star vikendu“ odajemo počast nekima od najvećih umjetnika zakucavanja koji su sudjelovali i pobjeđivali na natjecanju. Prvo natjecanje u zakucavanjima održano je 1976. godine od strane tadašnje ABA lige (American Basketball Association). Posebno je po tome što je prvu pobjedu odnio Julius Erving, i danas smatran jednim od najboljih zakucavača svih vremena. Erving je odmah postavio letvicu visoko zakucavši s linije slobodnih bacanja.

Zbog spajanja ABA i NBA lige na sljedeće smo natjecanje čekali do 1984.. Prvi pobjednik natjecanja u organizaciji NBA lige je Larry Nance Sr., otac danas aktivnog, također atraktivnog zakucavača Larryja Nancea mlađeg. Godinu kasnije imali smo prvi veliki obračun između Michaela Jordana i Dominiquea Wilkinsa. Tada rookie Jordan nije uspio pobijediti već etabliranog Wilkinsa, no osveta će stići par godina kasnije. 

1986. Michael Jordan je bio ozlijeđen i činilo se da će Wilkins lako obraniti naslov. Ipak, pobjedu je odnio njegov tadašnji rookie suigrač. Sa samo 170cm visine, Spud Webb postao je najniži osvajač natjecanja u povijesti. Wilkins i Webb bit će ove godine u sudačkom žiriju za All-Star natjecanje.

1987. Jordan “letom” s linije slobodnih bacanja u svoju vitrinu napokon dodaje trofej najboljeg zakucavača lige. Godinu kasnije u jednom od najlegendarnijih i najkontroverznijih dvoboja u povijesti Jordan je obranio naslov. Mnogi su smatrali da je Wilkins zaslužio pobjedu, no ipak je Jordanu drugi put zaredom dodijeljena titula. Tko je bio u pravu, sami prosudite.

Wilkins se vratio 2 godine kasnije i pobijedio Kennyja Smitha za svoj drugi i posljednji naslov pobjednika natjecanja. 1991. pobjedu je odnio još jedan ovogodišnji sudac – Dee Brown. Brown je izveo „No-Look“ zakucavanje, pobijedivši favorita Shawna Kempa. Devedesetih su velike zvijezde počele odbijati nastupe na natjecanju pa u idućih nekoliko godina imamo pobjednike koji nisu ostvarili zapaženije NBA karijere poput Cedrica Ceballosa, Harolda Minera (2x) te Isaiaha Ridera. 1996. trofej po prvi put uzima bijelac – Brent Barry, sin mnogo poznatijeg Ricka Barryja. Godinu kasnije, svijetu se pokazao tada 18-godišnji Kobe Bryant i postao najmlađi osvajač u povijesti.

1998. i 1999. natjecanje nije održano. ’98. je umjesto natjecanja u zakucavanjima održano WNBA–NBA 2Ball natjecanje, a ’99. je otkazan All-Star vikend zbog štrajka igrača, tzv. “lockouta”. I kao da su te dvije godine bile priprema i iščekivanje onog što se dogodilo na natjecanju 2000. Vince Carter je u vjerojatno najboljoj individualnoj izvedbi u povijesti natjecanja pokazao zašto ga se i danas smatra najboljim zakucavačem u povijesti. Rijetko tko je uspio na natjecanju oduševiti apsolutno svakim zakucavanjem kao “Vinsanity”. 

Idućih nekoliko godina kvaliteta natjecanja je nešto oslabila uz iznimku Jasona Richardsona i njegova dva osvajanja 2002. i 2003. Na sljedeći veliki okršaj čekali smo do 2006. kada su se natjecali Nate Robinson i Andre Iguodala. Iguodala je uz pomoć Allena Iversona izveo svoj legendarni skok odrazivši se iza aut linije, izbjegavajući udarac glavom u stražnji dio table i žestoko zakucavši desnom rukom. Ipak, to nije bilo dovoljno protiv 175cm visokog Robinsona koji je u tie-breakeru odnio pobjedu. Iduće 4 godine gledali smo uglavnom trojicu igrača u borbi za naslov. Već spomenuti Nate Robinson koji je osvojio još 2009. i 2010 (rekorder s 3 naslova), Gerald Green 2007. i Dwight Howard koji je 2008.  svojim Superman odijelom popularizirao korištenje raznih pomagala, kostima i sličnog. 

Tako je Blake Griffin 2011. izveo cijelu predstavu u kojoj mu je gospel zbor pjevao „I believe I can fly“ dok je on zakucao preskačući automobil. Do 2015. su naslove uzimali Jeremy Evans, Terence Ross i John Wall. A onda se 2015. kao drugi najmlađi osvajač u povijesti nakon Bryanta pojavio Zach LaVine. Victor Oladipo u finalu nije imao šanse. Vratio se LaVine i dogodine, ali ovaj put ga je čekao Aaron Gordon. I ako onaj dvoboj Jordan-Wilkins iz 1988. možemo nazvati najvećim rivalstvom, natjecanje u zakucavanjima 2016. je vjerojatno najbolje natjecanje u povijesti. LaVine i Gordon su naizmjence nadmašivali jedan drugoga i pokazivali neke dotad neviđene akrobacije. LaVine je odnio pobjedu koja je za mnoge fanove bila dvojbena s obzirom na zakucavanja koja je izveo Gordon.

Gordon je još dva puta pokušao osvojiti, no 2017. je razočarao da bi 2020. protiv Derricka Jonesa prema mnogim stručnjacima ponovno bio ‘pokraden’ i tako nezasluženo ostao bez ijednog naslova. U međuvremenu su naslove još uzimali Glenn Robinson III, Donovan Mitchell i Hamidou Diallo. Ipak, svi kao da još uvijek iščekuju nešto što će nadmašiti LaVine-Gordon dvoboj iz 2016. Kakav spektakl nam mogu ponuditi Simons, Stanley i Toppin tek ostaje za vidjeti. Sudeći prema nekim zakucavanjima s treninga, mogli bi nas ugodno iznenaditi.

Bruno Banić
Pulsmedia autor
32 članaka Više o autoru

Primijetili smo da koristite AdBlock. Razumijemo, ali Pulsmedia portal je toliko posjećen da su mjesečni troškovi servera jako visoki.

Dio tih troškova podmirujemo samim prikazom reklama, a one nisu napadne i ne morate klikati ako vas ne zanimaju. Stoga molimo, razmislite da ga na ovoj stranici onemogućite. Ako želite u potpunosti ukloniti reklame, možete postati donator portala. Hvala.

Komentiraj