Ususret All-Star vikendu (2.dio) – Natjecanje u zakucavanjima

Zakucavanje je u košarci oduvijek jedan od vrhunaca atraktivnosti, pokazivanja moći i vrlo često okidač za podizanje atmosfere na svim košarkaškim terenima, uključujući i one vanjske gdje se ‘samo’ basketa. Danas u NBA ligi gotovo svi igrači mogu zakucati. No, izvesti akrobaciju u zraku i pritom uspješno zakucati loptu kroz obruč je zapravo vrsta umjetnosti. Natjecanje u zakucavanjima je događaj na kojem umjetnici zakucavanja imaju priliku publiku zadiviti novim i do sada neviđenim akrobacijama. Često je natjecanje u zakucavanjima na All-Star vikendu bilo osporavano jer su najbolji igrači lige (pritom i vrhunski zakucavači) odbijali nastupati zbog rizika od ozljeda. Tako se i ove godine natječu igrači koji nemaju velike uloge u svojim momčadima. Anfernee Simons, Casius Stanley i Obi Toppin zabijaju u prosjeku 15 poena po utakmici (svi zajedno!!), no možda nas baš zbog toga očekuje spektakularan okršaj obzirom da mogu malo više riskirati od drugih ‘bitnijih’ igrača momčadi.

U drugom nastavku našeg serijala „Ususret All-Star vikendu“ odajemo počast nekima od najvećih umjetnika zakucavanja koji su sudjelovali i pobjeđivali na natjecanju. Prvo natjecanje u zakucavanjima održano je 1976. godine od strane tadašnje ABA lige (American Basketball Association). Posebno je po tome što je prvu pobjedu odnio Julius Erving, i danas smatran jednim od najboljih zakucavača svih vremena. Erving je odmah postavio letvicu visoko zakucavši s linije slobodnih bacanja.

Zbog spajanja ABA i NBA lige na sljedeće smo natjecanje čekali do 1984.. Prvi pobjednik natjecanja u organizaciji NBA lige je Larry Nance Sr., otac danas aktivnog, također atraktivnog zakucavača Larryja Nancea mlađeg. Godinu kasnije imali smo prvi veliki obračun između Michaela Jordana i Dominiquea Wilkinsa. Tada rookie Jordan nije uspio pobijediti već etabliranog Wilkinsa, no osveta će stići par godina kasnije. 

1986. Michael Jordan je bio ozlijeđen i činilo se da će Wilkins lako obraniti naslov. Ipak, pobjedu je odnio njegov tadašnji rookie suigrač. Sa samo 170cm visine, Spud Webb postao je najniži osvajač natjecanja u povijesti. Wilkins i Webb bit će ove godine u sudačkom žiriju za All-Star natjecanje.

1987. Jordan “letom” s linije slobodnih bacanja u svoju vitrinu napokon dodaje trofej najboljeg zakucavača lige. Godinu kasnije u jednom od najlegendarnijih i najkontroverznijih dvoboja u povijesti Jordan je obranio naslov. Mnogi su smatrali da je Wilkins zaslužio pobjedu, no ipak je Jordanu drugi put zaredom dodijeljena titula. Tko je bio u pravu, sami prosudite.

Wilkins se vratio 2 godine kasnije i pobijedio Kennyja Smitha za svoj drugi i posljednji naslov pobjednika natjecanja. 1991. pobjedu je odnio još jedan ovogodišnji sudac – Dee Brown. Brown je izveo „No-Look“ zakucavanje, pobijedivši favorita Shawna Kempa. Devedesetih su velike zvijezde počele odbijati nastupe na natjecanju pa u idućih nekoliko godina imamo pobjednike koji nisu ostvarili zapaženije NBA karijere poput Cedrica Ceballosa, Harolda Minera (2x) te Isaiaha Ridera. 1996. trofej po prvi put uzima bijelac – Brent Barry, sin mnogo poznatijeg Ricka Barryja. Godinu kasnije, svijetu se pokazao tada 18-godišnji Kobe Bryant i postao najmlađi osvajač u povijesti.

1998. i 1999. natjecanje nije održano. ’98. je umjesto natjecanja u zakucavanjima održano WNBA–NBA 2Ball natjecanje, a ’99. je otkazan All-Star vikend zbog štrajka igrača, tzv. “lockouta”. I kao da su te dvije godine bile priprema i iščekivanje onog što se dogodilo na natjecanju 2000. Vince Carter je u vjerojatno najboljoj individualnoj izvedbi u povijesti natjecanja pokazao zašto ga se i danas smatra najboljim zakucavačem u povijesti. Rijetko tko je uspio na natjecanju oduševiti apsolutno svakim zakucavanjem kao “Vinsanity”. 

Idućih nekoliko godina kvaliteta natjecanja je nešto oslabila uz iznimku Jasona Richardsona i njegova dva osvajanja 2002. i 2003. Na sljedeći veliki okršaj čekali smo do 2006. kada su se natjecali Nate Robinson i Andre Iguodala. Iguodala je uz pomoć Allena Iversona izveo svoj legendarni skok odrazivši se iza aut linije, izbjegavajući udarac glavom u stražnji dio table i žestoko zakucavši desnom rukom. Ipak, to nije bilo dovoljno protiv 175cm visokog Robinsona koji je u tie-breakeru odnio pobjedu. Iduće 4 godine gledali smo uglavnom trojicu igrača u borbi za naslov. Već spomenuti Nate Robinson koji je osvojio još 2009. i 2010 (rekorder s 3 naslova), Gerald Green 2007. i Dwight Howard koji je 2008.  svojim Superman odijelom popularizirao korištenje raznih pomagala, kostima i sličnog. 

Tako je Blake Griffin 2011. izveo cijelu predstavu u kojoj mu je gospel zbor pjevao „I believe I can fly“ dok je on zakucao preskačući automobil. Do 2015. su naslove uzimali Jeremy Evans, Terence Ross i John Wall. A onda se 2015. kao drugi najmlađi osvajač u povijesti nakon Bryanta pojavio Zach LaVine. Victor Oladipo u finalu nije imao šanse. Vratio se LaVine i dogodine, ali ovaj put ga je čekao Aaron Gordon. I ako onaj dvoboj Jordan-Wilkins iz 1988. možemo nazvati najvećim rivalstvom, natjecanje u zakucavanjima 2016. je vjerojatno najbolje natjecanje u povijesti. LaVine i Gordon su naizmjence nadmašivali jedan drugoga i pokazivali neke dotad neviđene akrobacije. LaVine je odnio pobjedu koja je za mnoge fanove bila dvojbena s obzirom na zakucavanja koja je izveo Gordon.

Gordon je još dva puta pokušao osvojiti, no 2017. je razočarao da bi 2020. protiv Derricka Jonesa prema mnogim stručnjacima ponovno bio ‘pokraden’ i tako nezasluženo ostao bez ijednog naslova. U međuvremenu su naslove još uzimali Glenn Robinson III, Donovan Mitchell i Hamidou Diallo. Ipak, svi kao da još uvijek iščekuju nešto što će nadmašiti LaVine-Gordon dvoboj iz 2016. Kakav spektakl nam mogu ponuditi Simons, Stanley i Toppin tek ostaje za vidjeti. Sudeći prema nekim zakucavanjima s treninga, mogli bi nas ugodno iznenaditi.

Bruno Banić

Pulsmedia autor

16 članaka Više o autoru